Ususret XX. kongresu Komunističke partije Kine (Toward the XX Congress of the CCP) Published by Index.hr on 14 October 2022 as “Veliki kongres kineske Partije počinje sutra u sjeni čudnih glasina” (The Great Congress of the CPC begins tomorrow in the shadow of strange rumors)

Ovogodišnji kongres Komunističke partije Kine (KPK), s obzirom na globalne okolnosti u kojima se ispreplelo višegodišnji trgovinski rat Sjedinjenih Država i Kine, epidemija COVID-19, rat u Ukrajini te novo podizanje tenzija oko Tajvana, svakako je jedan od iščekivanih svjetskih događanja. U prvome redu, najveću pažnju zauzelo je pitanje daljnje političke sudbine kineskog predsjednika Xi Jinpinga. tj. hoće li nastaviti obnašati tri najviše državne i partijske funkcije (ovim redom): glavnog tajnika partije, predsjednika središnje vojne komisije i predsjednika NR Kine. Ako ne sve tri, koje će zadržati i  što bi to potencijalno moglo  značiti za političku budućnost Kine? 

Do sada je bilo više neprovjerenih  nagađanja o političkim preslagivanjima koja bi se trebala najaviti na kongresu. Početkom rujna su iz Kine stizale spekulacije, potaknute glasinama koje su navodno stizale sa zatvorenog pripremnog sastanka u Beidaiheu, da će Li Keqiang, sadašnji premijer, postati glavnim tajnikom a da će Xi, poput Deng Xiaopinga nekad, zadržati poziciju predsjednika središnje vojne komisije, te možebitno nastaviti imati neformalnu ulogu  vrhovnog vođe Kine. Zadnjih dana također se spekulira  da će neke druge ličnosti iz sadašnjeg Politbiroa zamijeniti Li Keqianga kao premijera, a da je Xijeva pozicija unutar partije dovoljno čvrsta da bez kompromisa s vladajućim frakcijama zadrži tri najvažnije funkcije. Bilo je čak i  nagađanja, poput one od pred mjesec dana koja se proširila internetom van Kine da je dogovoreno zbacivanje Xija. Sve ovo samo ukazuje na to koliko zapravo bez oslanjanja na nagađanja i teoriju igara jako malo možemo pretpostaviti, a još manje znati o tome što se zaista posljednjih mjeseci unutar najvišeg kineskog rukovodstva zbiva. Tako da, najbolje je pričekati i vidjeti. 

Nadalje, veliko se pitanje veže i uz kinesku nultu stopu tolerancije na COVID-19, a koja je u ionako nezgodno vrijeme zaoštravanja odnosa sa Sjedinjenim Državama (Trumpovom administracijom) dovela do veće izolacije Kine od svijeta. Naime, iako je Kina uspješna u obuzdavanju COVID-a, mjere koje su sprovedene na mnogo razina otežavaju održavanje gospodarskih i trgovačkih kanala sa svijetom. što dugoročno stvara ogromnu štetu. U zadnje tri godine, drastično se smanjila „živa“ društvena i kulturna interakcija, broj stranaca koji borave u Kini smanjio se preko 10 puta, stranih studenata gotovo nije bilo. U ovom razdoblju, Kina je morala propustiti mnogo prilika za povezivanje i suradnju, a starije inicijative  su  ostale „na ledu“. Iako je unazad godinu dana KPK uvela neka ublažavanja mjera, poput kraće karantene pri dolasku u zemlju, one ipak nisu dovoljne da bi ta zemlja mogla održavati fluentniji odnos sa svijetom. To posebno vrijedi za odnos prema „Zapadu“, gdje se u posljednje vrijeme uočava obuhvatniji komunikacijski jaz nastao, među ostalim, i zbog pandemijske izolacije Kinesko čelništvo je toga svjesno, ali pokušava iznaći rješenje kako bi se uskladila čvrsta politika nulte tolerancije iznutra s zahtjevima i nužnostima koje dolaze izvana. S obzirom da se ostatak svijeta po pitanju COVID-a već poprilično vratio u koliku-toliku normalu, „loptica“ u ovom pogledu je svakako na njima.

Rat u Ukrajini stvorio je mnogo problema za Kinu. Treba imati na umu kako je Kina najveći zagovaratelj multilaterizma, globalizacije i održavanja mira, što sve vidi kao nužnu pretpostavku daljnjeg kineskog i globalnog. Trenutačne okolnosti ovaj koncept uvelike ugrožavaju. Kina ne želi biti isključena iz aktivnog suodnosa s Europom i Sjedinjenim Državama, ne želi da se trgovina smanjuje, a opskrbni lanci prekidaju, najmanje želi da biva promatrana kao zagovornica ratnog zaoštravanja i  protivnica mira. S druge pak strane,  Kina ne želi da ju se smješta u isti „lonac“ s Rusijom te želi da se njeni potezi i odluke gledaju iz perspektive ukupnog konteksta kineskih vanjskopolitičkih  okolnosti, a koji Kinu smještaju u jedinstvenu „van-blokovsku“ globalnu poziciju. Njeni odnosi s Rusijom, koji povijesno gledajući uključuju iznimno pozitivne, ali i strahovito negativne epizode, a od kojih se zbog vlastitih sigurnosnih i ekonomskih razloga ne može jednostavno odvojiti, veliki su izazov za kinesku diplomaciju. Ne samo na bilateralnoj razini te u odnosu na Sjedinjene Države i Europsku Uniju, već i zbog geopolitičkog i ekonomskog konteksta koji je Xijeva administracija započela izgrađivati mega-projektom „Pojas i put“, tj. milijardama dolara teškim projektom razvoja infrastrukturne mreže koja za cilj ima za povezati Kinu, Centralnu Aziju i Europu. „Pojas i put“ svojim značajnim dijelom prolazi upravo kroz prostore koji spadaju u interesnu ekonomsku i sigurnosnu sferu Rusije, kako u Aziji, tako i u Europi, što  njegov dovršetak i dugoročnu funkcionalnost stavlja u nužnu ovisnost o odnosima Kine i Rusije. Ovdje se ne radi samo o glasovima u UN-u, već o održavanju kompleksneealnosti koja utječe na živote dvije do tri milijarde ljudi.

Za nas i jugoistok Europe će biti zanimljivo vidjeti kakva rješenja će ovaj kongres, i sve što iz njega naknadno proizađe, naći za politički mehanizam koji se donedavno zvao Kina+17, te koji se nakon istupanja Litve, Estonije i Latvije prošle i ove godine, suočio s mnogim novim izazovima. 

Međutim, ipak možda najzanimljivije će ipak biti vidjeti koja će rješenja KPK ponuditi po pitanju unutrašnjeg razvoja Kine. U prvome redu biti će zanimljivo pratiti strategiju vezanu uz daljnji razvoj energetskog sektora te tehnološkog razvoja, a koji će za cilj imati postizanje veće razine samodostatnosti. Nadalje, biti će zanimljivo vidjeti kako će sve promjene koje su se zbile od posljednjeg kongresa do danas utjecati na „produbljivanje“ započetih reformi i usklađivanje dosadašnjih smjernica razvoja kineskog društva.