Tko nema sigurnosti, neka jede demokraciju – komentar na posjetu predsjednice američkog Predstavničkog doma Tajvanu (Who has no security, let him eat a democracy – a comment on the visit of the President of the US MP Taiwan’s House; Originally published by China Radio International – CRI on 4 August 2022)

Posjeta Nancy Pelosi, predsjednice američkog Predstavničkog doma, Kineskom Tajvanu je vijest koju nismo mogli propustiti u posljednja dva dana. Već je najava posjete izazvala snažnu reakciju kineske strane i bila na repertoaru telefonskog sastanka između Xija i Bidena održanog krajem srpnja. Kroz nekoliko dramatičnih najava njene posjete u važnijim svjetskim medijima očitovala se, s jedne strane, strepnja eskalacije kinesko-američkih tenzija, s druge, ne previše prigušeno huškanje na „ples sa sabljama“ u Istočnom kineskom moru. Dok se zabrinuto uzima u obzir duga sjena ukrajinske krize na međunarodne odnose i govori o mogućnosti nove „krize u tjesnacu“, „spiralama“ i „putanjama“ tenzije do razine kada o pukoj slučajnosti ovisi hoće li se situacija oteti kontroli; primjetan je i tvrdoglavo uporan diskurs koji kao svojevrstan danak utjecaja društvenih mreža iznova potencira razgovor o principima i vrijednostima koji nas tobože tjeraju da podržimo odvažnu slobodu naspram poslušne sigurnosti.

Ipak, aktualna međunarodna tenzija u Tajvanskom tjesnacu nije partizanski film, a ovako epski postavljena dilema, iako plodotvorna za novinske naslove, nadajmo se nije nikad ozbiljno ušla u razmatranje unutar najviših diplomatskih krugova ovih dviju velikih sila. Postoji još uvijek široki krug suradnje i bilateralne razmjene među Kinom i SAD-a kojemu svako ideološko istrčavanje horizontalno šteti, ali se dugoročno dade amortizirati. Međusobni reciprocitet tarifa i trgovačkih sankcija je bio modus operandi bilateralne eskalacije tenzija za vrijeme Trumpova predsjedništva. U Bidenovom mandatu gospodarsko-trgovačke mjere su „nadograđene“ ideološkim obuzdavanjem. Demokracija i „dijeljene vrijednosti“ s vremena na vrijeme su se ispreplitale s mjerama smanjivanja ovisnosti o kineskoj proizvodnji, često žrtvujući prilike za detoksikacijom bilateralnih odnosa i možebitnim stimuliranjem globalne stabilizacije tržišta. U ovom horizontalnom smislu, gospodarski rezultat posjete Pelosijeve vjerojatno se neće puno isticati spram drugih američkih posjeta otoku u proteklom razdoblju. Onkraj palijativnih mjera koje ova posjeta donosi za američku proizvodnju poluvodiča, ona zapravo odgađa i dodatno komplicira ponovno pokretanje kinesko-američke gospodarske suradnje kao često citiranog rješenja za tekuću globalnu inflaciju, a posljedično usporava gospodarski oporavak istočne Azije i time poput bumeranga opet udara na američko gospodarstvo

Međutim, ono što zagovornici ideološke konfrontacije često ignoriraju je ozbiljnost vertikalne eskalacije tenzija kada, prema riječima Pekinga, svjetski političari pokušavaju „igrati tajvansku kartu“. Ovdje nije samo u pitanju reiteriranje kineskog nacionalnog interesa ujedinjenja matice pod svaku cijenu, pozivanje na nemiješanje u pitanja koja zadiru suverenitet Kine i američka „konstruktivna ambivalentnost“ prema Taipeiju zbog koje tenzije u tjesnacu tinjaju posljednjih četrdesetak godina. Dolaskom Demokratsko progresivne stranke na na vlast u Tajvanu odnosi u tjesnacu rapidno gube potencijal intrizične deskalacije tenzija. U spirali nepovjerenja koje je vlast u Taipeiju izazvala zaobilazeći izjašnjavanje stava o „jednoj Kini“ , Trump pojačava vojnu i diplomatsku suradnju s Taipejiem. U vrijeme pandemije, a poglavito kroz vrijeme ukrajinske krize, Bidenova administracija biva responzivnija na zazive o ugrozi koji dolaze od tajvanskog čelništva, do mjere da Biden „omaškom“ obećava vojnu intervenciju u slučaju kineskog napada na Tajvan.

Ne treba zaboraviti i javnu percepciju tenzije koja za razliku od huškačke lakomislenosti na zapadu, u Kini ima otegotnu okolnost u vidu „čuvanja obraza“, čineći posebno osjetljivim pitanje prikladnog odgovora na provokacije ovoga tipa. Na kraju krajeva, tu je vojni sukob u Ukrajini koji nezaobilazno „diže ljestvicu“ svake tenzije u koju su uključene velike sile. U igri je, dakle, mogućnost vertikalne eskalacije tajvanske krize koja tjera mnoge analitičare da je uspoređuju s kubanskom krizom iz 1962. g. Otvaranje ovoga horizonta ugroze čini da razgovor o demokraciji bude u potpunosti rekontekstualiziran, možda i izlišan.

S druge strane, glavna poruka koju je Pelosi prenijela tajvanskoj javnosti je američka predanost i potpora „živahnoj demokraciji“ otoka. Udovoljavajući očekivanjima „principijelne“ javnosti u SAD-u bez poduzimanja odgovornosti za smirivanje tenzija i obzira prema sigurnosnim izazovima kojima bi se tajvansko društvo takvom putanjom dovelo, posjeta Pelosijeve je avanturizam koji možda dijeli vrijednosti s tajvanskom javnošću, ali ne dijeli previše brigu za narod na Tajvanu. Ako je zaista svima iskreno žao žrtava u Ukrajini, i ukrajinskih i ruskih, onda u odsudnom momentu pretpostavljati demokraciju sigurnosti nije više od ponavljanja stava arogantne ignorancije Pelosijeve vršnjakinje Marije Antoanete.