Povlačenje “tajvanske karte” ne odgovara Kini (Drawing the “Taiwan card” does not suit China; Originally published by Al Jazeera Balkans on 24 April 2023)

Odnosi između Kine i SAD-a su dosta napeti zbog Tajvana. Svijet se pribojava rata u Indopacifiku. Ali, vi ste nedavno ustvrdili da Kina ipak ne želi taj rat?

Iako povijesno gledajući nisu ništa novo, ovi posljednji „incidenti“ vezani uz Tajvan, koji između ostalog uključuju posjetu predsjednice Zastupničkog doma SAD Nency Pelosi Taipeima u kolovozu 2022, nedavnu posjetu tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen SAD, te kinesku reakciju u obliku vojnih vježbi kojima je jasno definirani cilj bila demonstracija kineskih sposobnosti okruživanja otoka Tajvana i simulacija uništenja zadanih (obrambenih) meta, svakako su dodatno podigli ljestvicu napetosti i nervoze oko tajvanskog problema. U odnosu na prethodne tri „tajvanske krize“ (1954-55, 1958, 1995-6), kao i mnoštvo drugih manjih incidenata, faktor koji svakako mijenja dinamiku oko Tajvana jest kontinuirana rastuća vojna moć Kine, a koja sada, ako već i nije na razini da „s lakoćom“ osigura Tajvan, sasvim sigurno može garantirati značajnu materijalnu štetu, a vjerojatno i visoke ljudske žrtve svih uključenih strana. Međutim, iz kineske perspektive, problem nije to što Kina može napraviti i kako Kina može reagirati, već to što su u tajvansko pitanje, kao i u čitav zapadni Pacifik i dalje uključene SAD, tj. sila kojoj tamo geografski nikako nije mjesto. Kini smeta što američki ratni brodovi, pravdajući se Tajvanom, patroliraju oko njenog kopna kad god to požele, što prema potrebi SAD mogu povući „tajvansku kartu“ i tako podići tenzije u regiji, ili forsirati povećanje svoje vojne prisutnosti u regiji pod izlikom prijetnje iz Sjeverne Koreje (time često provocirajući Sjevernu Koreju što pomaže održati taj problem), u svakom slučaju ne mareći previše za balans odnosa u tom dijelu svijeta. Kina nikako ne želi rat oko Tajvana jer to u prvom redu znači ostvarenje ne tako blistave budućnosti za Tajvan, pružanje SAD izliku za dodatno povećanje vojne prisutnosti u tom dijelu svijeta (što se protivi Kineskim dugoročnim sigurnosnim ciljevima), dodatno geopolitičko „bipolariziranje“ svijeta, tj. vjerojatno razne „sankcije zapada“ pod raznim oblicima kojih je NR Kina ionako bila većinu svog postojanja, te vrlo vjerojatno eksponencijalno povećanje napetosti u obruču zemalja oko Kine (Sjeverna Koreja, Indija, Pakistan i Rusija, itd.). Zbog ovog posljednjeg, tj. činjenice da se tajvanski problem preko noći može pretvoriti u problem čitave regije koja broji preko 4 milijarde ljudi, niti jedna druga zemlja iz tog dijela svijeta također ne želi rat oko Tajvana. Međutim, što se Kine tiče, to nipošto ne znači da se takva dispozicija može iskorištavati u nedogled. Kako vrijeme prolazi, živci su tanji, sile su moćnije, a prostora za manevriranje oko ovog pitanja sve je manje. Također, kada govorimo o Tajvanu, treba naglasiti kako je kineska frustracija tim veća jer su SAD jedina zemlja koja se s ovim pitanjem poigrava na globalnoj razini. Za razliku od SAD koje imaju poseban odnos spram priznavanja Tajvana kao dijela NR Kine, a koji se unazad 74 godine prigodno mijenjao i prilagođavao, većina zemalja svijeta priznaje Tajvan kao dio NR Kine. I to ne samo preko nekakvog glasanja u UN ili sl., već jasno definiranim državnim ugovorima. Naime, svaka zemlja koja ima diplomatske odnose s NR Kinom bez iznimke je morala potpisati klauzulu o Tajvanu kao dijelu NR Kine. U to se broji Hrvatska i sve druge EU zemlje, sve zemlje Zapadnog Balkana i 150 drugih zemalja svijeta pripadnica UN. Nadalje, ustavi Republike Kine (Tajvan) i Narodne Republike Kine još uvijek definiraju otok Tajvan kao dio Kine. Politička podrška aktualne vlasti na Tajvanu, iako je na strani Demokratske stranke koja naginje nezavisnosti, nije niti blizu dovoljno čvrsta da bi se ustav mogao mijenjati (što je još jedna od vrlo jasno označenih „crvenih linija“ za Kinu po pitanju Tajvana). Što se tiče samih UN, glasanje oko ovog problema riješeno je 1971, što uključuje i to što je Republika Kina, tada pod vodstvom Gumindanga i Chiang Kai-sheka (tj. stranke koja naginje ujedinjenju s Kinom), sama tijekom 60-ih u više navrata odbila mogućnost stvaranja diplomatske podloge za ostvarivanje „dvostrukog predstavništva“ u UN. Kada bi i zanemarili prošlost, stvari opet ne izgledaju dobro. U aktualnim okolnostima, Tajvan ima „čvrstu“ podršku svega 12 i to vrlo malenih zemalja (Paragvaj je najveća). Iz kineske perspektive, politička eksploatacija tajvanskog problema od strane SAD, kojeg prigodno prati „zapadna“ medijska buka, a koja iznimno rijetko zalazi dublje u čitav problem, također je nešto što povećava nervozu i definitivno ne doprinosi smirivanju napetosti.

Čini se da Kina nije sretna ni zbog ruske invazije na Ukrajinu, ali ne želi ni poraz Moskve. Kakva je uopće, po vama, kineska pozicija u ruskom ratu protiv Ukrajine?

Kineska pozicija po pitanju rata u Ukrajini je vrlo je jasna i konzistentna od samog početka. U prvome redu, to nije rat kojeg Kina želi biti integralni dio, ali je jasno kako Kina zbog svoje globalne pozicije ne može držati stav potpune neutralnosti. Kina ne želi da ju se svrstava uz bok Rusiji, ali zbog sigurnosne (svoje, regionalne i globalne) pozicije ne može dopustiti da Rusija bude poražena, zbog čega Kina vrlo pažljivo balansira pomoć koju Rusiji pruža. Sam rat, kako zbog raznolikih kineskih investicija u „Inicijativu pojas i put“ i „17+1 mehanizam suradnje“ (kako se isti nazivao prije rata), a tako i zbog njegovog snažnog globalnog odjeka, Kini nije nikako odgovarao, ali Kina nije imala mehanizama da ga spriječi. Kina u principu želi očuvati postojeći međunarodni sustav koji se prije rata u Ukrajini razvijao u smjeru globalne multipolarnosti, zbog čega i inzistira da se koliko je to moguće rat i dovrši unutar tog okvira. Upravo zbog toga Kina ne želi da se rat u Ukrajini „proširuje“ i povezuje s drugim globalnim problemima, jer se time održava „hladnoratovski mentalitet“ koji je dugoročno svima štetan. Imajući na umu pretpostavke „složenosti“ ukrajinsko-ruskog problema, kao i male vjerojatnosti rješavanja rata konačnim okršajima ili potpunim iscrpljivanjem bilo koje strane, prestanak borbe i početak pregovora Kina vidi kao prvi pravi korak u smirivanju situacije kako oko Ukrajine a tako i one na globalnoj razini. Polazeći od poštivanja principa suvereniteta svih zemalja, Kina trenutno ne priznaje rusku aneksiju Krima, Luganska, Donjecka, Zaporožja i Hersona, niti će ovaj stav vjerojatno mijenjati sve dok se Ukrajina i Rusija ne odmaknu u potrazi za nekakvo rješenje problema spornih područja. U trenutnim okolnostima, Kina će sasvim sigurno dogledno vrijeme nastaviti zagovarati ovakav stav, predstavljen u veljači s „12 točaka“.

Vratimo se bliže, u regiju Zapadnog Balkana. Prema podacima Digitalnog forenzičkog centra (DFC), značajan dio investicija kineskih kompanija u Evropi su stacionirane u državama Zapadnog Balkana. Zašto je Kinezima uopće zanimljiva ta mala regija?

Kada se gleda čitav svijet, zemlje Zapadnog Balkana ne razlikuju se mnogo od drugih zemalja u razvoju u koje Kina investira i s kojima gradi raznolike odnose. U odnosu na razvijeniji europski zapad, na koji Kina ipak gleda kao na mnogo bogatije tržište pogodno za trgovinsku razmjenu i plasiranje svojih proizvoda, zemlje Zapadnog Balkana čine prostor gladan investicija, a kojem Kina može ponuditi kreditiranje i izvedbu potrebnih infrastrukturnih projekata. Nadalje, ovakvi i slični slučajevi u drugim dijelovima svijeta Kini su zanimljivi jer se Kina, s obzirom na svoje iskustvo razvoja, poistovjećuje s razvojnim problemima tih prostora, gledajući na sebe kao na zemlju od koje se tu može ponešto korisno naučiti. Što se samog Zapadnog Balkana tiče, Kina je u ovoj regiji, u primjerice Srbiji ili Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj) pronašla stabilne partnere s kojima se može dugoročno surađivati, a što je onda i kineske ne-državne investitore potaknulo da se s većom dozom sigurnosti upuštaju u poslovne izazove.

Koliko je realno da Kina u toj regiji ostvari značajni utjecaj? Zapad nije sretan kada, recimo, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić hvali kineskog čelnika Xija.

Što to znači „značajni utjecaj“, tj. kako ga mjeriti? Na Zapadnom Balkanu, posve jednako kao i zemljama srednje Azije ili u zemljama Afrike, Kina koristi prilike koje su realno otvorene svima. EU ima svoje, SAD svoje, a Kina svoje modele pristupa tržištima i investiranju. Ipak, za razliku od ovih drugih prostora, s obzirom na blizinu EU kao i dugoročne strateške ciljeve proširenja EU, oko prostora Zapadnog Balkana ipak postoje ograničenja, potaknuta ponajviše strahom da Kina preko tih investicija može ostvariti nekakav značajniji politički utjecaj. Međutim, kada se razina investicija iz Kine usporedi s onima iz koji dolaze iz EU, odmah se vidi razlika. Najviše direktnih stranih investicija u Srbiju, primjerice, kontinuirano dolazi iz zemalja EU, koje u tu zemlju ulaže više nego sve ostale zemlje zajedno. Kina, koja se tijekom zadnjeg desetljeća učvrstila na drugom mjestu nikada nije bila niti blizu EU po razini investicija – od godine do godine omjer se kretao otprilike između 1:6 do najviše 1:2 u korist EU-a. Međutim, s obzirom da se ne čuje previše često da predsjednik Vučić hvali EU, dok Kina i „brat Xi“ s vremena na vrijeme znaju dobiti plakate ili nekakvu drugačiju izravnu šarenu zahvalu, logično je da EU negoduje. Ali to je manje rezultat rasta „kineskog utjecaja“, a više političkih igara EU i Srbije, unutar kojih kineske investicije, kada ih se usporedi s onima iz Europe, izgledaju „lakše“ jer ne nose nikakav „teret“ očekivanja političkih ili ikakvih drugačijih društvenih promjena. Na kraju dana, Kina niti ima složenu povijest djelovanja na Balkanu, niti je involvirana u aktualnu političku realnost tog prostora na način na koji EU to jest.

Živjeli ste u Pekingu. Predsjednik Xi Jiping i KPK su podigli životni satandard u zemlji. Kineska ekonomija raste. Je li to dovoljno za potpunu stabilnost Kine? Boji li se partija da bi u jednom momentu stanovništvo moglo tražiti i više od toga, poput više slobode i bolju zaštitu ljudskih prava?

Unatoč propustima koji su obilježili prvih nekoliko desetljeća NR Kine, KPK je u Kini postigla bespresedanske rezultate. U odnosu na 50e godine prošlog stoljeća kada je KPK preuzela vlast nad Kinom, prosječni standard danas neusporedivo je viši, dok su se školstvo ili medicinske usluge od široke nedostupnosti dovele na razinu nečega što je sastavni dio života. Većinu ovih promjena Kina je doživjela unutar jedne generacije, što znači da je utisak ovih uspjeha i dalje iznimno snažan. More ljudi koji se rodili u nezamislivom siromaštvu, bez vodovoda, kanalizacije, škola, cesta, hrane, doktora, itd., danas imaju stanove, lete avionima, posjeduju aute, posjećuju Maldive, investiraju u dionice, djeca im se školuju i gledaju na televiziji kako im se zemlja ekonomski, tehnološki ili vojno svrstava u sam svjetski vrh. Međutim, kada se pita KPK, posao nije niti blizu gotov. Nastavljajući se na Mavovu i Dengovu, svaku važnu na svoj način, Xijeva „epoha“ dovršila je neke ranije zadane ciljeve, poput istrjebljenja gladi i teškog siromaštva. Ali je i nastavila raditi na nekim drugima, poput poprilično teškog zadatka stvaranja društvenog i ekonomskog dugoročno održivog ekvilibrijuma, tzv. „harmoničnog društva“. Uz ovo, sa Xijem je Kina dobila i velikim dijelom dugo iščekivanu formu i čvrstinu (podjednako na unutra i na van), a koje Kinu čine vrlo prepoznatljivom i ozbiljnom globalnom silom. „Stabilnost“ Kine je razapeto oko svega ovoga, oko KPK koja danas unutar raznolikog i složenog kineskog društva igra ulogu usporedivu sa živčanim sustavom u nekom razvijajućem biološkom tijelu. U aktualnim okolnostima, kineska realnost neodvojiva je od ove vrlo zanimljive političko-društvene fuzije koju će biti iznimno zanimljivo pratiti u velikim izazovima koji dolaze. Kako onih vezanih uz energetiku i osiguranje drugih resursa potrebnih za održanje boljitka i razvitka kineskog društva, narušenu demografsku sliku, Tajvan, druga vanjskopolitička pitanja, a tako i za primjerice ova pitanja koja ste naveli.