Što se tamo kuha? Posljedice bi bile nesagledive: Analitičari razotkrivaju prijeti li sukob supersila: 'Tenzije postaju kompleksnije' (What's cooking there? The consequences would be unfathomable: Analysts reveal whether a superpower conflict threatens: 'Tensions are becoming more complex'; Originally published by Net.hr on 9 February 2023)

Gledajući kroz mandate pojedinih američkih predsjednika (Obama, Trump, Biden), kako biste opisali 'evoluciju' američke politike prema Kini?

(Stopić:) Značajna prekretnica američke politike prema Kini zbila se s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika. S Trumpom je krenuo tzv. „trgovinski rat“ Kine i SAD-a koji je na razne načine osjetio čitav svijet, godinama postojeće sukobljavanje na sigurnosnom planu doseglo je vrhunac (Meng Wanzhou i Huawei), dok je „medijski rat“ ostavio negativne posljedice na sliku Kine na političkom „zapadu“. Međutim nije na odmet spomenuti kako su Trumpovi potezi po pitanju Kine, gledajući isključivo iz perspektive SAD-a i samog Trumpa, zapravo bili „re-akcija“, a ne „akcija“. Reakcija na propuste prošlih administracija: zanemarivanja rasta Kine, dopuštanja preseljenja niza tvrtki zbog jeftinije radne snage, potkopavanja vlastite industrije zbog jeftinijih sirovina iz Kine, zanemarivanja kineskih krađa intelektualnog vlasništva, vojnih tajni i sl., zanemarivanja nejednakosti po pitanju prodora na svjetska tržišta, ignoriranje kontrola kineske valute, proširenje strateškog pozicioniranja Kine (poput onog na Južnom kineskom moru ili indijsko-kineskoj granici), ignoriranje kineskog kršenja ljudskih prava (poput onog u Xinjiangu) i sl. Za to nije kriv samo Obama kojemu je vanjskopolitički fokus bio na Iraku i Afganistanu, već svi od Regana naovamo. Sve te administracije su, unatoč jasnim i zaboravljenim smjernicama i analizama nekih ranijih administracija o opasnosti rasta moći Kine za SAD (primjerice one Johnsonove), a koje su vremenski dosta točno procijenile da će se i kada će se događati upravo ovo sto se danas događa, odlučile iz nekog razloga vjerovati kako će s ekonomskim rastom u Kini razviti i demokracija „zapadnog tipa“. Iako je svima koji su pažljivije pratili Kinu bilo jasno kako su se Deng Xiaoping, Jiang Zemin, Hu Jintao i Xi Jinping ipak dosta dosljedno vodili kineskim ideološkim političkim pretpostavkama koje nemaj veze s očekivanjima zapada. Sam Biden nastavio je Trumpovu politiku spram Kine, s jedne strane dodatno sužavajući perspektivu vlastite administracije koja sada političke sustave na svijetu vidi ili kao „demokratske“ ili kao „autokratske“, pri čemu su Kina i Rusija lideri ovog potonjeg, a s druge otvorio nove dimenzije konfrontacije s Kinom, u obliku borbe oko mikročipova, poluvodiča, stvaranja novih „sigurnosnih saveza“, natjecanja oko Afrike, pritisaka na EU, daljnjih medijskih prepucavanja i dr.

Koliki je američki ekonomski i vojni utjecaj u istočnoj Aziji i u kojim azijskim zemljama posebno? Što je SAD strateški interes u istočnoj Aziji?

(Stopić:) Iako je u manjoj mjeri bio prisutan ranije, SAD se u punom smislu izravno u Azijska zbivanja uključio tijekom Drugog svjetskog rata, tj. tijekom sukoba s Japanom. Hladnoratovska zbivanja, pogotovo Kineski građanski rat tijekom kojeg je SAD bio „izgubio“ Kinu te Korejski rat u kojem su se kineske i američke trupe izravno sukobile, zabetonirao je prisutnost SAD-a u Aziji. Zadržavanje vojne prisutnosti u Japanu, Južnoj Koreji i Filipinima, „Sporazum o zajedničkoj obrani“ s Chiang Kai-shekovim Tajvanom 1954., organizacija SEATO-a (Southeast Asia Treaty Organization) 1954/5., koji ipak nije zaživio na način kao NATO u Europi, pa potom i rat u Vijetnamu, dodatno su ukopali SAD u Aziji. U ovome svemu, globalna borba protiv komunizma upravo je Kinu stavila u središte azijskog interesa SAD-a. Međutim, nakon Nixonovog „otvaranja“ 1971. i Carterevog uspostavljanja odnosa 1979., a što se poklopilo s kineskom fazom „reforme i otvaranja“, interes SAD-a preselio se iz ideološke u poslovnu domenu od kojih su obje sile, a i svijet općenito, tijekom 90-tih i 2000-tih imale iznimno velike koristi. Nezaobilazni rast kineske ekonomske globalne i vojne regionalne moći koji se pritom zbio doveo je do očekivanih promjena u politici SAD-a spram Kine, a koje su tijekom Trumpa i Bidena oživjele mnoge strahove i narative hladnoratovskog razdoblja. Tj. povratak interesa iz poslovne natrag u ideološku domenu. Iako su SEATO i „Sporazum o zajedničkoj obrani“ s Tajvanom nestali na koncu 70-tih, novi „savezi“ oko Kine ponovno postaju realnost. U rujnu 2021, Australia, Velika Britanija, SAD oformile su sigurnosni savez razmjene vojnih i informacijskih tehnologija AUKUS, fokusiran na Indo-Pacifičku regiju. Američka 7. flota uredno patrolira regijom između Guama, Japan, Singapura i Južne Koreje, obilazeći kritične točke poput Tajvanskog tjesnaca ili tzv. „točaka gušenja“ poput Malajskog prolaza kroz koji se značajnim dijelom Kina opskrbljuje naftom iz smjera Perzijskog zaljeva. Dijelom zbog kineske rastuće prisutnosti u Južnom kineskom moru, dijelom zbog prijetnji Sjeverne Koreje, SAD je povećao frekventnost i opseg vojnih vježbi u regiji, nedavno je postignut dogovor o povećanju vojne prisutnosti na Filipinima, a i najavljeno dodatno povećanje trupa u Južnoj Koreji i Japanu.

Kako trenutno izgledaju odnosi između istočnoazijskih zemalja? Koje su zemlje najjači kineski saveznici? Mislim to u ekonomskom i političkom, a može i u vojnom smislu. Japan povećava svoju vojnu moć. Je li to prijetnja stabilnosti istočne Azije? Slično tome, Sjeverna Koreja napreduje sa svojim nuklearnim programom. Kako biste ovo komentirali? Treba li SAD biti zabrinut zbog događaja u Sjevernoj Koreji i prebaciti fokus s Ukrajine?

(Stopić:) Gledati na prostor istočne i srednje Azije isključivo kroz prizmu suparništva i savezništva nije možda najbolji pristup. Iz naše Europske perspektive, koja je dosta uvjetovana stavovima SAD-a, mi smo na taj prostor naučili gledati upravo kroz tu prizmu, zanemarujući pritom povijesno-kulturne i ekonomske veze koje taj dio svijeta razvija neovisno o nama. Svakako, stanoviti rivaliteti postoje, a koji se zbog svoje veličine i utjecaja na stanoviti način „vrte“ oko Kine. Kina-Indija, Kina-Japan, Kina-Vijetnam, Kina-Južna Koreja, i sl. Međutim, unatoč tome, mnoge zemlje tog dijela svijeta nisu sklone jednostrano se svrstavati uz ovaj ili onaj „blok“ ili se izjašnjavati kao saveznice ili rivali jedna drugoj. Primaran razlog tome je dugotrajna neodrživost takvog međunarodnog sustava, tj. svijest o tome da taj dio svijeta dugoročno ne može funkcionirati bez Kine, te da je smjer prema ikakvom izoliranju Kine u najmanju ruku opasan za čitavu regiju. Većina zemalja tog dijela svijeta zato više u interesu imaju „balansirati“ svoj odnos s Kinom i ostalim zemljama, a ne ulaziti u čvrsto definirane „saveze“ koji bi jednostrano okretali jednu zemlju protiv druge. Naravno, odnos snaga u tom dijelu svijeta je kompleksan, pri čemu povećanje moći Kine igra ogromnu ulogu, a pojedine zemlje u suradnji s SAD-om otvaraju stanovite opcije. Južna Koreja, primjerice, većim dijelom zbog Sjeverne Koreje a nešto manjim zbog Kine, iako dopušta prisutnost američkih vojnih snaga na svom teritoriju i ima razvijenu vojnu i sigurnosnu suradnju s SAD-om, vrlo je oprezna u tome kako će u pogledu te suradnje reagirati Kina. To se vidjelo prilikom instalacije proturaketnog sustava THAAD 2017., namijenjenog primarno u svrhu obrane od eventualnog napada iz smjera Sjeverne Koreje, pri čemu se moralo pozabaviti mnogim kineskim zahtjevima i strahovima. Filipini, s druge strane, tijekom administracije Rodriga Dutertea, koji nije želio antagonizirati velikog susjeda, drastično su smanjili vojnu suradnju s SAD-om, ali su je ponovno počeli osnaživati nakon što je Bongbong Marcos preuzeo predsjedništvo sredinom 2022. Na Vijetnam, tj. zemlju koja s Kinom ima tisućljetni „asimetrični“ složeni odnos kojeg odlikuju periodi rivalstva, vazalstva i savezništva, danas bi iz „zapadne“ perspektive zbog problema oko kopnene ili morske granice koja ta zemlja ima s Kinom mogli smatrati kineskim rivalom. Međutim, iz vijetnamske perspektive, u koju je uključen balans snaga u Indokini, u kojoj Kina igra veliku ulogu, kao i činjenice da postoji granica do koje ima smisla stvarati velikog neprijatelja na sjeveru, Vijetnam u ovom trenu to svakako nije niti na taj način želi jednostrano nastupati prema Kini. Singapur je primjer zemlje koja vrlo vješto pliva između interesa Kine i SAD-a, tj. koja gura politiku balansa i očuvanja suživota u čitavoj regiji. Kao golema sila u usponu kojoj je potrebna mir i stabilnost regije, Indonezija, bez obzira na pritiske izvana, trudi se ostati neutralna, te čak i nastupati kao faktor smirivanja tenzija u regiji. Indija, koja je u mnogočemu izravni regionalni, pa i globalni rival Kine, također se vrlo oprezno postavlja spram Kine. Ove dvije zemlje već godinama igraju preciznu „šahovsku igru“ u Indijskom oceanu i Himalajama, s ciljem postizanja prednosti, ali i s iznimno velikom dozom opreza. Na posljetku, nešto tješnja Kinesko-Pakistanska veza, koja Indiji stvara velike sigurnosne izazove, dobrim dijelom izgrađena upravo na pretpostavci Indijsko-Kineskog rivalstva. U ovom skupu zemalja, Japan je ponešto specifičan. Iako je ekonomski vezan uz Kinu, na širenje Kine gleda kao na najveću prijetnju. Kako ekonomsku, tako i sigurnosnu. S druge strane, Japan je osjetljiv na probleme koji dolaze iz smjera Sjeverne Koreje, dok niti s Rusijom, pogotovo nakon što se pridružio sankcijama povodom rata u Ukrajini, nije u najboljim odnosima. Ova pozicija u kojoj se Japan danas nalazi velikim dijelom je rezultat uloge koju je Japan odigrao tijekom Drugog svjetskog rata u Kini i Koreji, i upravo ga ona danas smješta uz bok SAD-a. Ukratko, prostor oko Kine čini jedan iznimno složen organizam odnosa raznolikih zemalja, koji ima svoju povijest i na koji se teško može samo tako preslikati odnos rivaliteta koji mi sa „zapada“ na određeni način iščekujemo. Ne postoje zemlje koje u tom dijelu svijeta žele sukob. Upravo suprotno, više ih je onih koji ga, pa čak i pod nešto višu cijenu, žele izbjeći. Dijalozi među mnogima traju dugo i dio su kontinuiteta koji se trenutno nalazi u jednoj zahtjevnijoj fazi. Upravo zbog toga, niti ne postoje one koje podržavaju bilo kakvo eskaliranje situacije oko Tajvana, Sjeverne Koreje, Kašmira, Južnog kineskog mora ili Aksai China. Na posljetku, treba se sjetiti kako ne govorimo o malom djeliću svijeta, već o regiji u kojoj živi više od 4 milijarde ljudi od kojih svaki život osjeća posljedice poremećaja balansa odnosa među zemljama koje te živote okupljaju. 

Slučaj Tajvana. Što bi se moralo dogoditi da eskaliraju napetosti između Kine i SAD-a u vezi s Tajvanom? Može li se povući paralela s eskalacijom sukoba Rusije i Ukrajine (od 2014.)?

(Bakota:) Ako izuzmemo očite paralele koji ukrajinski sukob nameće o mogućnosti posredne i rubne konfrontacije dviju kompetitivnih velikih sila te dinamici njihove međusobne eskalacije, nema baš previše dodirnih točaka između “ukrajinske krize” i vječno potencijalne “tajvanske krize”. Potonja je kao međunarodni problem mnogo “starija”, povijesno kompleksnija i, ako se to tako može nazvati, “iskusnija” žarišna točka konfrontiranja velikih sila koja se nije formirala u zadnjih par godina, već je prisutna gotovo od osnutka Narodne Republike Kine. Stoga, iz dugoročne perspektive gledano, tenzije izazvane posjetom Nancy Pelosi Tajvanu u kolovozu prošle godine, pa i naknadni medijski oblak “kritiziranja” oko Tajvana se mogu promatrati kao samo jedan moment u nizu tenzija koje se ciklički ponavljaju zadnjih 70 tak godina u Tajvanskom tjesnacu. Novost je možda “tviterizacija” trenutne tenzije, odnosno, njena ko-eskalacija na društvenim mrežama, kao što je “CNNizacija” medijski predimenzionirala krizu u Tajvanskom tjesnacu sredinom 90-tih godina prošloga stoljeća. Može se čak pomalo paradoksalno reći: što su ciklusi “tenzija u tjesnacu” bivali manje razorniji i smrtonosniji to su više postajali globalno izazovnijima.

Bitno je naglasiti da u kineski stav ne gubi iz vida ovu dugoročnost odnosa koja se često zapostavlja u zapadnim medijima. U tom smislu, i prije i nakon prošlogodišnje tenzije, kineski temeljni stav oko Tajvana i politike pristupa rješavanju tajvanskog pitanja se bitno nisu mijenjale nakon prošlogodišnjeg ciklusa tenzija. Tajvan je bitno unutar-kinesko pitanje i svaka “internacionalizacija” ovog pitanja i “vanjskog” uzdizanja Tajvana na međunarodnu scenu nailazi na kinesku osudu. Naravno, tajvansko pitanje kao međunarodni problem je rezultat njegove visoke kolateraliziranosti u američkom pristupu prema Kini. SAD je jedina zemlja koja dosljedno potencirala tajvansko pitanje kao međunarodni problem, od vojne pomoći tajvanskim vlastima 80-tih godina, političke i vojne suradnje koja je zaobilazila dogovore sa Pekingom, do nedavne serije “provokativnih posjeta” Tajvanu (čemu je posjet Pelosijeve bio vrhunac) te Bidenove ishitrene izjave da bi SAD bio spreman “braniti” Tajvan u slučaju vojne eskalacije. Stav o mogućnosti vojne intervencije nakon što se iscrpe svi drugi načini mirnog dovršetka ujedinjavanja matice, također, nije od jučer. Iako je u medijima bilo nesporazuma oko arbitrarnosti ovoga “zaoštravajućeg” stava, treba reći da je ova “klauzula” upisana u kineske ustavne dokumente i nije tek rezultat trenutnog stremljenja unutar kineskog rukovodstva. 

Sve u svemu, iako cikličnost i dugogodišnje “iskustvo” tenzija u Tajvanskom tjesnacu daju pretpostaviti manje dramatične scenarije po američko-kineske odnose u bližoj budućnosti, ne treba podcijeniti ovaj “tviterski” utjecaj na ko-eskalaciju tenzija, posebice predimenzioniranje utjecaja “jastrebskog” mišljenja u američkoj i kineskoj javnosti, i posljedično, njihovoj ulozi u stvaranju spirale nepovjerenja unutar šire javnosti. Stoga, iako opasnost od imanentnog sukoba u tjesnacu nije možda veća nego što je bila 1997. godine,  tenzije postaju sve kompleksnije. Prvenstveno, pod utjecajem nezavisno nastrojene vladajuće stranke tajvansko javno mnijenje, odnos prema kontinentalnoj Kini i politički identitet otoka doživljavaju temeljnu preobrazbu.  Drugo, Tajvan je iz američke “morske utvrde” i  “tvornice” jeftine elektronike izrastao u pokazni model društva dijeljenih demokratskih vrijednosti, što kao argument dobiva sve više na težini u američkoj javnosti. S tim u vezi, treće, Tajvan je postao “karta” kojom povremeno igraju neke države, uspostavljajući diplomatske veze s otokom s ciljem provociranja re-internacionalizacije tajvanskog pitanja i izazivanja bijesa u Pekingu. Na kraju krajeva, što gospodarska pozadina prošlogodišnjih tenzija potvrđuje, Tajvan je postao važan gospodarski faktor čija proizvodnja (među ostalim i mikročipova) i trgovina je snažno integrirana s američkim gospodarstvom.  

Rat u Ukrajini doveo je Europu u stanje energetske krize i posljedično ugrozio standard građana starog kontinenta (inflacija). Građani SAD-a nisu u tolikoj mjeri osjetili posljedice aktualne energetske krize kao Europljani međutim, kako bi kriza u istočnoj Aziji, uz aktivnu ulogu SAD-a, mogla utjecati na američke građane ili Zapad općenito (gledamo li ekonomsku razmjenu i ovisnost o pojedinim komponentama kao što su, primjerice, mikročipovi i sirovine bitne za tehnološki razvoj)? Kakve bi 'žrtve' morali podnijeti američki građani u slučaju ozbiljnog ekonomskog ili vojnog sukoba između Kine i SAD-a?

(Bakota:) Da se nadovežem na prethodno spomenutu gospodarsku važnost Tajvana, prvenstveno kroz prizmu američke tendencije „razdvajanja“ o ovisnosti o kineskoj proizvodnji i trgovini koja je započela tijekom Trumpova predsjedništva i nastavila se u Bidenovom razdoblju. Mjere ograničavanja izvoza strateških komponenti za razvoj visoke tehnologije i oslanjanje na „pouzdane“ dobavljače sirovina i poluproizvoda za razvoj domaće proizvodnje u tehnološkom sektoru koje je SAD donio krajem prošle godine samo su dodatno antagonizirale dvije strane u Tajvanskom tjesnacu. Bez obzira na trenutne političke okolnosti i stupanj odlučnosti Washingtona u provođenju „razdvajanja“ od kineskog gospodarstva, ključan je faktor ipak dugoročnost i postupnost takvog procesa, što je Washington u posljednje vrijeme dovelo u poziciju djelomične reevaluacije politike razdvajanja, njene segmentacije i sektorizacije te uočavanju neizbježnosti održavanja stabilne trgovačke međuovisnosti SAD-a i Kine. Ako bismo mogli napraviti jedan generalni presjek analiza i predviđanja razvoja tendencije „smanjenja bilateralne međuovisnosti“, i američka i kineska strana su svjesne da je takav proces izvediv isključivo logikom postupnosti, i opet, međusobnim pregovaranjem. Situacija u kojoj bi se to moglo odviti „preko noći“ (potaknuta nekom ozbiljnom sigurnosnom krizom) bi izazvala nesagledive posljedice po oba gospodarstva. Ovo je (još uvijek) konsenzus koji postoji na objema stranama i važan „deterdžent“ sprječavanja eskalacije kriza u bilateralnim odnosima. 

Pokretanjem rata u Ukrajini i na temelju potencijalnog razvoja događaja u istočnoj Aziji, idemo li prema 'novom svjetskom poretku', kako je rekao predsjednik Putin u nizu svojih govora prošle godine? Kakav bi to svjetski poredak bio u usporedbi sa sadašnjim?

(Bakota:) Vjerujem da nakon agresije na Ukrajinu dio medijske javnosti jako striktno povezuje ovaj “koncept” s njenim “autorom” (Putinom), premda je ovaj koncept u njegovoj doslovnosti, pa dijelom i banalnosti, u drugim dijelovima svijeta bio u očitom smislu prepoznat mnogo ranije, bilo da podrazumijeva dominantno multipolaran poredak (nakon razdoblja američkog unipolarizma), uzdizanje moći globalnog juga (naspram razvijenog sjevera), kontinentalnih sila (naspram pomorskih), istočne Azije i pacifičke regije (naspram Europe i sjeveroatlantske regije) itd. U tom generalnom smislu, ovaj koncept nije neka globalna novost, premda se može reći da smo mi u europskom kontekstu, barem do ukrajinske krize bili uljuljkani u uvjerenju da se ovaj koncept ostvaruje negdje drugdje. Nije to ništa jasniji koktel raznoraznih geopolitičkih imaginacija nakon Putinove autorizacije, i opet, neće se ostvariti “preko noći” kao što je buknuo rat u Ukrajini.